Do sindroma iscrpljenosti može doći zbog prevelikih očekivanja prema vlastitoj efikasnosti, zbog subjektivnih osjećaja nezadovoljstva u ostvarivanju predstavljenih ciljeva, zbog nedovoljnog priznanja vlastitog truda, te zbog odricanja faze odmora. Kada faza iscrpljenosti duže potraje, dolazi se do masivnog fizičikog i psihičkog opadanja u efikasnosti rada, sve dok se potpuno ne izgubi poslovna djelatnost. U privatnom životu to također dovodi do nesposobnosti djelovanja i do potpunog socijalnog povlačenja.
Glavne indikacije i simptomi Specifična simptomatika je mnogostruka, i može biti raznovrsna u odnosu na pojavljivanje i intenzitet. Osobe sa sindromom kronične iscrpljenosti osjećaju jak umor te nesposobnost i otpor prema nastavljanju posla. Poslijedice tome su iscrpljenost, smetnje koncentracije, tuga, besanica, glavobolja, gubljenje apetita, povećana razdražljivost i osjećaj krivice.
Liječenje
- Usmjerena, pojedinačna psihoterapija sa ciljem analize patoloških šema u procjenjivanju i u načinu ponašanja
- Grupna psihoterapija za podupiranje sposobnosti savladavanja poremećaja i za uzajamno podržavanje
- Nonverbalne kreativne terapije (na primjer ples, likovna i muzička terapija) •Metode opuštanja i meditacija
- Socijalno-pedagoška podrška
- Fizikalni tretmani i fizioterapija
- Sportska terapija i liječenje pokretom
- Antidepresivna farmakoterapija i razne dodatne metode liječenja pod liječničkom kontrolom